Fiume o morte!: Turbo klasika

NASLOV: Fiume o morte! / REŽIJA I SCENARIO: Igor Bezinović / TRAJANJE: 112’ / DRŽAVA: Hrvatska, Italija, Slovenija / GODINA: 2025.

Kako suočiti grad sa istorijskim nasleđem koje ide za njim, pitanje je na koje Igor Bezinović odgovara sa velikom sigurnošću, ili se barem tako čini, budući da je, kako sam kaže, na prikupljanju građe i pripremi filma radio čitavu deceniju. Deset godina reditelju je trebalo da istraži i uobliči svega godinu i četiri meseca D’Anuncijeve okupacije Rijeke, tadašnje Fiume. Nije zgoreg pritom imati u vidu da deo Riječana (pretežno, mada ne samo, mlađe generacije) ne raspolaže elementarnom faktografijom ili polazi od nečega što bi se, nakon gledanja Fiume o morte!, moglo kvalifikovati kao miskoncepcija o ovoj epizodi gradske povesti. Pa ipak, Bezinović to ne koristi kao polazište za kritiku odnosa prema kolektivnom nasleđu, već naprotiv, ne bi li ponudio reenactment fiumanske 1919-20. godine, zajedno sa meštanima čiji je život ona posredno, u široj istorijskoj perspektivi, usmerila.

Ko je bio Gabrijele D’Anuncio, kroz kakav je vrednosni sud prošlo njegovo umetničko, a kroz kakav političko delovanje i, u skladu sa tim, ko bi u dramskoj inscenaciji mogao da ga tumači? Bezinović kaže: bilo koji riječki ćelavac. Glumljenje jedne kontroverzne, ekstravagantne ličnosti podeljeno je ravnopravno među sedmoricom riječkih muškaraca različitih socijalnih i obrazovnih profila, kao prvi udarac karakteru čija sklonost ka preteranom autodokumentovanju (između ostalog) svedoči o izuzetnoj sujeti. Ovako osmišljen participativni rad ne samo da predstavlja odličan osnov za zabavu, već prkosi impozantnim slikama koje za sobom ostavljaju oni na poziciji moći. Bezinovićev filmski igrokaz artificijelan je koliko i D’Anuncijev vladarski, ali ga on, za razliku od D’Anuncija, paralelno gradi i razobličava, svestan da život postoji i iza i izvan igre. Različiti filmski materijali i forme izražavanja uključuju ulične ankete, vizuelnu arhivu i tableaux vivants po uzoru na fotografije iz te 1919-20, te kostimiranu rekreaciju zabeleženih i nezabeleženih događaja… Ovaj portret grada, njegove kratkotrajne okupacije i okupatora pripada koliko reditelju, toliko i samim Riječanima, jer autor, ma koliko nudio sopstvenu viziju jednog zgusnutog vremena, ostavlja učesnicima da se i sami o njemu izjasne, stvarajući tako kontinuitet istorije i savremenosti koji je često teško postići u filmskim analizama minulih epoha. Kamera snima i nakon predviđenog trajanja scene, a lokalno stanovništvo sa svojim lapsusima, nedoumicama, zabludama, pa i znanjem, ispunjava zadatak talking heads-a, inače mahom rezervisan za stručnjake iz datih oblasti.

Fiume o morte! je zbir opsežno razmotrene arhivske građe, mada gomilanje dokumentacije i ponavljanje sličnih rediteljskih obrazaca utiče na ritam, vodeći na momente gledalačkom zamoru. Te trenutke, ipak, nadilaze duhovitost i posvećenost kreiranju življene istorije. Vizuelni humor opseda gotovo svaki kadar: u prikazu adventusa, recimo, vozila trijumfalne povorke „glume“ najobičniji kamioni, a jedan od interpretatora D’Anuncijevog lika obraća se sa balkona čitavom narodu Fiume ili, kako će zoom-out pokazati, supruzi i sinu koji su došli da ga podrže u glumačkom zadatku. Rediteljev voice-over o dešavanjima s početka veka prisajedinjen novijim snimcima Rijeke, podseća zašto je grad kao poprište borbe ili pre susreta vremenskih ravni, te činjenica i fikcije, jedna od najkompleksnijih civilizacijskih tvorevina. Tretiranje prošlosti kao materijala koji ne postoji izolovano, već ga je nužno narativno struktuirati, nije novina, ali Bezinovićeva dramatizacija iste te prošlosti gradi temeljnu, uzbudljivu priču, punu uvažavanja za najrazličitije glasove (i jezike, pa se tako veliki deo naracije odvija upravo na fiumanskom dijalektu). Priča o okupaciji Rijeke ispričana je naglavačke. Megalomanija opresora svela se na proste činioce, kao kada se u brzopoteznoj smeni statičnih kadrova D’Anunciju dodaje komad po komad odeće i insignija, po principu rubrike Obucite Cicu.

Zainteresovano komuniciranje sa kolektivnim telom, koje je Bezinović ispoljio i u prethodnim ostvarenjima (ponajpre Blokadi iz 2012.), odrazilo se i na recepciju ovog filma, pa se tako publika na beogradskoj premijeri na festivalu Beldocs tokom projekcije smejala, čudila i raspravljala, da bi na kraju u razgovoru sa autorom jedan mladić iz publike Fiume o morte! Okarakterisao kao turbo klasiku. Oksimoron ove sintagme začuđujuće precizno hvata neposlušan karakter filma. D’Anuncijeva vladavina ne samo da nije bila beskrajni karneval, već je u tom periodu riječki karneval, najznačajnija gradska manifestacija i mesto susreta čitave zajednice, bio zabranjen. Odjavna – karnevalska – špica zaverenički se smeška publici. Nije li to poslednja slika koju bi okupator želeo da vidi u filmu o okupaciji?

Photo: Beldocs Promo.