Ivan Ramljak: U Mirotvorcu smo pokušali rekonstruirati mehanizme rata i objasniti kako do njega dolazi

Mirotvorac (2025), treći dugometražni film Ivana Ramljaka i prošlogodišnji dobitnik Velike zlatne arene u Puli, potresna je priča o ubistvu Josipa Rajl-Kira, načelnika osiječke policije koji je uoči rata u Hrvatskoj pokušavao da spreči eskalaciju sukoba. Na nedavno održanom prvom izdanju Harmless Film Festivala u Novom Sadu, sa rediteljem smo razgovarali o istorijskom pamćenju, zvaničnim političkim narativima i značaju dijaloga, ali i o izazovima u radu s arhivskom građom te usponu regionalne dokumentarne scene.

Šta Vas je podstaklo da snimite film o Josipu Rajl-Kiru i koliko je ova priča za Vas lična?

U mojoj obitelji nitko nije bio zainteresiran za politiku, ali kada su se stvari počele zakuhavati u Jugoslaviji, počeli smo doma gledati vijesti. Nekako se ta ratna retorika rasplamsavala dobrim dijelom i preko medija, a Kir, koji se tada pojavljivao na televiziji, imao je sasvim drugi pristup. Pričao je mirno, pokušavao smiriti situaciju i objasniti motivaciju ljudi. Govorio je da su mnogi Srbi na barikadama dovedeni protiv svoje volje, da ljudi sa strane narušavaju atmosferu, da oni koji tamo žive zapravo nisu za takva rješenja. Dakle, odmah sam ga primijetio kao jednu sasvim drukčiju osobu. Kada su ga ubili, to je bio veliki šok za mene. U narednim godinama pratio sam suđenja Kirovom ubojici, Antonu Gudelju. Vidio sam kako je država vrlo nezainteresirana da se taj slučaj rasvijetli, kako su Kir i njegova nastojanja stavljeni sa strane i ignorirani kroz sve moguće službene kanale. To me je jako ljutilo i rastuživalo. Teško mi je to objasniti racionalno, zašto vas netko tako dirne. Svako toliko mislio bih na tog čovjeka i prije jedno pet godina osjetio sam da sam dovoljno spreman da se upustim u ovako nešto. Moja prvobitna ideja bila je da radim igrani film, ali sam zahvaljujući producentu Nenadu Puhovskom bio pozvan na ovaj projekt koji su pokrenuli novinari Drago Hedl i Hrvoje Zovko.

Svi Vaši filmovi istražuju prošlost i kulturu sećanja. Da li mislite da je Mirotvorac uspeo da napravi mesta i za neke drugačije figure u prostoru kolektivnog pamćenja?

Definitivno je ideja filma bila da što više ljudi sazna za Kira i ono što je on pokušavao i dobrim dijelom uspijevao da postigne. Međutim, djelomično i zbog toga što postoji jako malo vizualnih materijala s njim, brzo smo zaključili da temu treba proširiti: pokušati rekonstruirati mehanizme samoga rata i objasniti kako do njega dolazi, odnosno kako je došlo do ovog našeg. Dakle, motiv je bio i da se otvore pitanja koja su u hrvatskoj službenoj politici neka vrsta dogme. Narativi poput onoga da je rat bio neizbježan ili da naša strana nema nikakav udio u njegovu izazivanju jednostavno nisu istiniti. Neki Hrvati su poticali rat, uglavnom iz koristoljubivih, osobnih motiva, a neki su, što je vrlo dobro dokumentirano i sudski istraženo, činili zločine i za vrijeme i nakon samih ratnih sukoba. Naša uloga u ratu daleko je od toga da bude čista, a o tim se stvarima u Hrvatskoj nerado govori.

Ponekad mi se čini da filmove ovakve tematike uglavnom dolaze da gledaju ljudi koji već dele uverenja izneta u njima. Da li je to zapravo slučaj i koliko je važno da ih pogledaju i neistomišljenici? Da li uopšte postoji prostor za dijalog i koliko je on rizičan?

To je jako zanimljivo pitanje o kojem često razmišljam. Mi smo još na početku znali da će film podići određenu buru u javnosti. Prilikom premijere na ZagrebDoxu bojali smo se hoće li biti provokacija ili incidenata. Srećom, ništa se nije dogodilo. Nakon toga, film je imao limitiranu distribuciju i pogledalo ga je par tisuća ljudi, a onda je došla pobjeda u Puli, gdje se situacija preokrenula. Sada su i oni drukčijeg mišljenja dolazili pogledati film. Meni je super primjer bila projekcija u Dubrovniku. Tri dana nakon pobjede u Puli, na Dubrovačkim ljetnim igrama, došlo je dvjesto ljudi i trećina kina izašla je uz negodovanje. Zatim su krenuli razni napadi i otkazivanja, pa je na kraju film završio i u raspravama u parlamentu. Dosta je bila fascinantna i projekcija Mirotvorca u Njujorku, u okviru festivala Doc Fortnight. U početku mi nije bilo jasno zašto su nas uopće zvali, ali onda sam shvatio da tematika filma ima velike veze s njihovim vrlo polariziranim društvom. Ja se ipak nadam da postoji nekakva sredina, tj. znam da postoji. Prilazili su mi mladi ljudi i u Hrvatskoj i u Srbiji i govorili kako moraju pokazati film svojim roditeljima jer oni imaju totalno drukčiju ideju o tome što se dogodilo. Isto tako, jedan dobar prijatelj mi je rekao da nije vjerovao u određene stvari dok nije pogledao film. Tako da definitivno će barem neke ljude natjerati na razmišljanje.

Kolika je odgovornost reditelja kada se bavi ovako osetljivim i možda retraumatizujućim temama?

Velika je odgovornost. Mislim da nisam nepromišljen, ali ja sam morao napraviti ovaj film. Jednostavno sam imao dojam da taj čovjek to zaslužuje. Ipak, imao sam tu sreću da su mi Hedl i Zovko čuvali leđa. Drago Hedl je netko tko se cijeli život bavio Osijekom. Poznavao je Kira, živio je u to vrijeme i bio je akter tih događaja. To zaleđe mi je možda malo olakšalo stvari.

Film se završava scenom koja se čini režiranom, odnosno koja malo odskače od onoga što je prethodilo. Koja je bila ideja iza te scene?

Nisam želio da se film završi potpunim crnilom. Kronološki je jako važan intervju s Glavašem i Merčepom, inače prikazan i na televiziji, gdje oni doslovno najavljuju svoje zločine. Međutim, tako završiti film činilo mi se previše okrutnim i htio sam pronaći način da na kraju pružim tračak nade. Slučajno sam doznao da jedna učiteljica likovnog odgoja u istočnoj Slavoniji, koja u okviru obaveznog kurikuluma obrađuje temu Domovinskog rata, provodi svojevrsnu subverziju: priča djeci o Kiru, nakon čega ona rade kolorističku vježbu bojanja njegovih portreta. Ispostavilo se da je škola u Bijelom Brdu, mjestu koje je bilo jedno od žarišta takozvane srpske pobune. Ljudi misle da je izrežirano, ali to je stopostotno opservacijski. Meni je ta scena jako bitna i mislim da je bila dobra odluka. Bilo mi je simbolički snažno i emocionalno lijepo da baš ta djeca u tom srpskom selu, gdje je bila pobuna, crtaju Kira, dok hrvatska djeca ništa ne znaju o njemu i vjerojatno neće saznati.

Da li ste tokom istraživanja i rada na filmu naišli na neke neočekivane informacije ili činjenice i da li su one promenile Vaše prvobitno shvatanje priče?

Istražujući ovakvu temu dođete do strašno puno informacija, ali i poluinformacija. Na kraju je u filmu završilo oko 15% materijala i to isključivo stvari koje nisu utužive i koje smo mogli dokazati, odnosno za koje smo imali potvrde iz više izvora. Čuli smo barem sedam različitih teorija zašto se ubojstvo dogodilo. Čak sam pred kraj našao anonimna pisma upućena pokojnom Slobodanu Budaku, bivšem odvjetniku Jadranke Rajl-Kir, gdje se iznose neke vrlo elaborirane teorije koje se ne mogu dokazati. Što se tiče činjenica, nismo ništa novo otkrili, međutim pronašli smo vizualni materijal koji nitko nikada do tada nije vidio.

Koliko je izazovno raditi sa arhivskim materijalom i od njega graditi koherentnu priču? Na koji način je rad na Mirotvorcu možda bio drugačiji od rada na El Schatt – nacrt za utopiju (2023) ili O jednoj mladosti (2020)?

Zahtjevno je raditi s arhivskim materijalom, ali je svaki film priča za sebe. Ovdje je najveći problem bio taj što materijala nije bilo mnogo. Sve je bilo totalno kaotično. Teško je bilo skužiti koja se snimka gdje događa i u koje vrijeme. Zatim, veoma je izazovno pronaći tanku liniju između toga da ne ilustriraš ono što ljudi govore, da ne opisuješ ono što je već na slici, a opet da ta slika ne prikazuje nešto što nema nikakve veze sa sadržajem. S druge strane, slaganje dramaturgije išlo je brže nego inače, ali to valjda dođe s iskustvom. Bilo je drukčije i zbog toga što sam ja uvijek volio estetiku dugih statičnih kadrova, a ovo je bio prvi put da radim s materijalom koji stilski nije takav. Na televiziji i u vijestima nema toga, tako da smo se moj montažer Damir Čučić i ja zezali da radimo akcijski triler. Morali smo pronaći nove principe i metode montiranja. Još jedan problem s kojim sam se suočio, kako na ovom filmu tako i na prošlom, o zbjegu u El Šat, jest to što istovremeno radiš film za ljude koji su bili tamo i za one koji o toj temi ništa ne znaju. Dosta je teško naći balans i napraviti film koji će, po mogućnosti, biti zanimljiv svima.

U poslednjih petnaest godina, dokumentarni film na postjugoslovenskom prostoru proživljava svojevrsnu renesansu. Kako Vi objašnjavate i vidite ovaj pomak?

Veliki uzlet dokumentarnog filma je na svjetskom nivou počeo početkom dvijetisućitih, nakon uspjeha Bowling for Columbine (Žeđ za nasiljem, 2002) Majkla Mura. Tada su i publika i producenti shvatili da dobar dokumentarni film može kreirati pažnju isto koliko i igrani. Tako se razvila industrija, jer prije dokumentarni film praktički nije postojao izvan televizije, nije bio na filmskim marketima i festivalima. S tim naravno dolaze i dobre i loše stvari. Loše je to što je i tu sada kapitalizam počeo diktirati uvjete, a dobro je to što su u zadnjih par godina svi najveći festivali, i Kan i Venecija i Berlin, imaju u konkurenciji dokumentarce. Autorski se dokumentarac nevjerojatno razvio, kombinira se s najrazličitijim formama, s igranim filmom, s animiranim, s arhivskim. Puno je življa forma posljednjih petnaestak godina nego igrani film. Naravno, kod nas sve uvijek kasni, ali pojavili su se autori koji znaju da dokumentarce treba pažljivo osmišljavati i režirati. Igor Bezinović i Goran Dević od mojih kolega u Hrvatskoj. U Srbiji su to Mladen Kovačević, Marko Grba Sing, Jelena Maksimović i, znam da Ognjen Glavonić nema ambiciju raditi dokumentarce, već da se Dubina dva (2016) dogodila više slučajno, ali moram ga spomenuti.

Kada biste morali da izdvojite jedan aspekt ili pitanje iz filma o kojem biste voleli da publika nastavi da razmišlja i nakon projekcije, šta bi to bilo?

Ono o čemu bih volio da ljudi razmisle nakon što pogledaju film jest tko profitira od ratova i na koji način se ljudima manipulira da bi se stvorila atmosfera da do tih ratova „mora“ doći. Kao i generalno kad se pojavi neka „zapaljiva“ informacija, zapitati se da li je to zaista istina, i tko ima najviše koristi od zakuhavanja situacije. 

Fotografija iz filma Mirotvorac: Harmless Film Festival Promo.

Fotografija Ivana Ramljaka: Privatna arhiva.