TOP
živi i zdravi

Živi i zdravi: Neka kaže sad i neka zauvek ćuti

Kritika filma Živi i zdravi

NASLOV: Živi i zdravi / SCENARIO I REŽIJA: Ivan Marinović / ULOGE: Tihana Lazović, Goran Slavić, Momčilo Momo Pićurić, Goran Bogdan, Snježana Sinovčić Šiškov i dr. / TRAJANJE: 100’ / DRŽAVA: Crna Gora, Srbija, Češka, Hrvatska, Severna Makedonija, Slovenija / GODINA: 2023.

 

Živi i zdravi, premijerno prikazan još prošle godine na Filmskom festivalu Black Nights u Talinu, drugo je dugometražno ostvarenje reditelja Ivana Marinovića. Nakon jasno izražene teme smrti u rediteljevom prvencu Igla ispod praga (2016), Živi i zdravi tematizuje još jedan od tri ključna događaja u tradiciji naših naroda – svadbu. (Sudeći po Marinovićevoj sklonosti ka običajima, nameće se pitanje potencijalne trilogije, zatvaranje životnog kruga, temom rađanja.)

Svadba kao centralni deo života po narodnim verovanjima u ovom filmu u potpunosti je decentralizovana: već na samom početku, mlada Dragana (Tihana Lazović) odustaje od venčanja s verenikom Momom (Goran Slavić). U malom crnogorskom okruženju nedopustivo žensko ne, a pogotovo ne stavljeno u kontekst seoskih svatova, stvara problematiku korisnu po scenario koju je Marinović veoma vešto prepoznao. Iz istog tog ne prirodno se rađaju rodno-društvene razlike, ali i čitava slika društva predstavljenog kao parada prisilnog patrijarhata, čiji je ubedljivi vođa mladoženjin otac Leso (Momčilo Momo Pićurić). Marinović Lesa postavlja za centralnu figuru već prvim kadrovima u kojima pronalazi plutajuću minu iz koje naknadno pravi dinamit za svadbu. Reditelj ovim domišljatim početkom suptilno komentariše istoriju naših, zaraćenih, prostora, muževnu tendenciju ka posedovanju oružja, ali i tradicionalno, svadbeno pucanje, koje je u ovom filmu, zarad komičnosti, dovedeno do ekstrema.

Upravo će fitilj dinamita diktirati i tempo filma i njegovu sveprisutnu tenzičnost skrivenu u tihom dogovoru između mlade i mladoženje da se venčanje ipak održi, ali da se nakon njega raziđu. Tim prinudnim rešenjem nisu zadovoljni ni očajna Dragana ni zbunjeni Momo, što rezultira mladinim skokom s terase i mladoženjinim opijanjem, a sve zarad izvršenja čina, ispunjenja nametnute obaveze: najsrećnijeg dana u njihovim životima. Kada se za tajni dogovor ipak sazna, dolazi do očekivane eksplozije negodovanja od strane obe porodice, što dovodi do situacija poput onih u kojima Draganu u venčanici i štiklama po kamenoj podlozi vuku da se uda. Bezbroj je ovakvih scena u kojima reditelj, sledeći ovdašnje filmsko nasleđe terora kroz humor, od ozbiljne situacije pravi komičnu samim tim što je ekranizuje i prenaglašava. Efekat pojačava izvanredan odabir muzike, kako originalne, Tonija Kitanovskog, čije lantimosovsko okidanje žica ističe duhovitost situacije, tako i one popularne, benda Who See i Vojka V, čije već ustanovljene muzičke persone pozivaju na smeh.

Reditelj pametno u komične svrhe koristi i crnogorski jezik i opšta mesta: izrazi poput jado jadni su nam smešni i sami po sebi, a pogotovo kada ih izgovara pijani mladoženja. Marinović osim u jeziku humor pronalazi i u ismevanju crnogorske želje da uđe u Evropsku uniju, u sceni gde meštani pomešaju zastavu Zelenortskih ostrva sa zastavom EU. Ono što nije smešno jeste položaj žene u ovakvom društvu, koji autor uporno pokušava da prikaže kroz Draganin lik, ne ostavljajući joj međutim dovoljno prostora da se sa tim i izbori. Na primer, kada u jednoj sceni Dragana uzme kameru u svoje ruke, POV kadar sugeriše da će se uspešno izdići nad situacijom, međutim kada to kasnije uradi i mladoženja, shvatamo da je POV odabran samo zarad efekta. Drugi elementi takođe idu u prilog preglednosti i atraktivnosti ovog filma sa komercijalnim pretenzijama: fotografija Dominika Isteniča dominantnih jarkih, žutih i plavih tonova uz centrirano kadriranje, pitki i ponekad površni dijalozi na kompleksne teme, ali ponajviše eksplozivni koktel: pištolji, venčanje, alkohol i suptilni feminizam.

Ipak, u samoj dinamici filma—gde se raspada apsolutno sve sem venčanja koje se uporno i besomučno nastavlja—jasan je Marinovićev stav prema ovom beskompromisnom običaju koji je mnogo uspešnije oslikan u engleskom naslovu: Forever Hold Your Peace. Namernim izostavljanjem dela rečenice Speak Now, stavlja se akcenat na viševekovno ućutkivanje žena brakom, čiji bi precizniji pandan i prevod možda bio: neka kaže sad i neka zauvek ćuti. Međutim, i naslov živi i zdravi uspešno aludira na prevagu najosnovnijih potreba nad ličnim željama i na činjenicu da je, već generacijama unazad, sve prihvatljivo, dok god smo živi i zdravi.


   Tekst je nastao zahvaljujući podršci udruženja UFUS AFA Zaštita koje je podržalo projekat „Filmoskopija“ na Konkursu za kulturna davanja za 2024. godinu.

Fotografija iz filma Živi i zdravi: Sense Production promo.

Pavla Banjac rođena je 1999. godine u Novom Sadu. Osnovne studije engleskog jezika i književnosti završila je na Filozofskom fakultetu na kom trenutno pohađa master studije iz književnosti i prevođenja. Član je kolektiva Art bioskopa i jedan od organizatora filmskih ciklusa i podkasta u sklopu CK13. Bila je polaznica radionice za mlade kritičare u organizaciji Mreže festivala Jadranske regije, nakon koje je radila i kao deo press tima na Filmskom festivalu u Sarajevu. Moderirala je razgovore sa više autora na Festivalu autorskog filma i jedna je od urednica žurnala i kataloga tog festivala. Radi kao prevodilac u Novom Sadu.