
Milena [mikro-kritika]
46 sekundi. Toliko je potrebno Sonji Kesler da kroz ulogu komšinice Radmile publiku obeleži tragedijom onih koji su ostali. Film Milena (Željko Stanetić, 2024, 25’), premijerno prikazan na novosadskom Filmskom Frontu, vešto istražuje teme raseljenja, identiteta i psihološke ožiljke rata. Film se fokusira na priču Milene (Branka Katić/Milica Sužnjević) i Stevana (Aleksandar Đurica/Igor Greksa), par izbeglica iz Hrvatske koji sada živi u Srbiji. Priča filma se razvija u slojevima i narativ neprimetno prelazi između prošlosti (tačnije, 1995. godine) i sadašnjosti, odražavajući trajnu prirodu traume i borbu za pronalaženje osećaja sigurnosti. Film iskri od glumačkih bravura – osim Kesler, tu su i Branka Katić i Milica Sužnjević, obe ubedljive u ulozi iste žene odlučne da sačuva čoveka kojeg voli, a treba pohvaliti i mikroekspresije Igora Grekse, naročito u poslednjoj sceni. Vizuelni aspekt filma takođe je upečatljiv: surova, često pusta okruženja odražavaju osećaj izolovanosti, ali film ne izbegava ni trenutke mirne lepote koji nagoveštavaju nadu i otpornost. Režija Željka Stanetića je promišljena i suptilna, što se primećuje ne samo u sveobuhvatnoj kontroli i razvoju ideje već i u detaljima, kao što je izbor kanala koji se prikazuje na televizoru u dnevnoj sobi. Scenario je pažljivo napisan, dok su dijalozi i dovoljno autentični da precizno reflektuju iskustva i emocije likova, ali i dovoljno jednostavni da se ništa ne izgubi u prevodu. U svetu gde se priče o izbeglicama često gube u političkim raspravama, Milena služi kao snažan podsetnik na ljudsku cenu rata i raseljenja. Film osvetljava kontinuirane borbe izbeglica i važnost saosećanja i podrške u procesu ponovne izgradnje života u izbeglištvu.
Tekst je nastao zahvaljujući podršci udruženja UFUS AFA Zaštita koje je podržalo projekat „Filmoskopija“ na Konkursu za kulturna davanja za 2024. godinu.
Naslovna fotografija iz filma Milena: Filmski Front promo.