TOP
razum i osećajnsot

Razum i osećajnost: Bljeskovi slobode

Kritika filma Razum i osećajnost

NASLOV: Razum i osećajnost / REŽIJA: Džordžija Oukli / SCENARIO: Dajana Rid / ULOGE: Dejzi Edgar-Džouns, Ezme Krid-Majls, Džord Makej, Katarina Balf i dr.  / TRAJANJE: 132’ / DRŽAVA: Velika Britanija / GODINA: 2026.

 

U društvu u kom je sloboda žena strogo ograničena, dostojanstvo često podrazumeva odricanje. Pitanje koliko dugujemo sebi, a koliko drugima, postaje određena vrsta socijalnog pritiska. Problematizujući položaj žena prikazan kroz prizmu ekonomskog determinizma, rediteljka Džordžija Oukli upustila se u novu ekranizaciju kanonskog književnog dela Džejn Ostin, Razum i osećajnost. Bez prava na nasleđivanje imovine i finansijsku nezavisnost, za protagonistkinje je brak jedini zakonski instrument preživljavanja, a ne samo izraz romantike. 

Autorka pomera fokus sa idilične ljubavi na materijalnu obespravljenost žena i kompleksnost sestrinske ljubavi. Istorijske drame poput Gordost i predrasuda (Džo Rajt, 2005), kolokvijalno poznatije po anglofonom izrazu period dramas, modernizovale su žanr naglasivši romantični senzibilitet, pretvarajući društvene konvencije u prepreku koju ljubav treba da prevaziđe. Ouklijina intrepretacija menja hijerarhiju, insistirajući na ograničenjima koja oblikuju živote junakinja, pri čemu ih romantična osećanja suočavaju sa granicama sopstvene slobode. Stoga je razum koji praktikuje Elinor (Dejzi Edgar-Džouns) strategija samoodržanja, a osećajnost Merijen (Ezme Krid-Majls) odbijanje da se život svede na hladnu kalkulaciju i prihvatljive izbore. 

Nakon smrti oca, tri sestre Dašvud i njihova majka (Katrina Balf) bivajueiseljene iz svog doma usled zakona o nasleđivanju koji svu zaostavštinu preusmerava na njihvog polubrata. Pre odlaska sa porodičnog imanja u Norland Parku, junakinje se nose sa gubitkom oca i tugom koja uz to dolazi, dok se usputno ljubavni interesi prožimaju i otvaraju delikatne emocije privrženosti. Elinor kao najstarija sestra na svojim leđima nosi teret odgovornosti i stabilnosti, ali Oukli od njenog lika ne pravi mučenicu —bolna grimasa tek se nazire na trenutke. Njena privrženost Edvardu Ferasu (Džordž Makej) je skoro neprimetna na prvi pogled, ali kamera u krupnom planu hvata njen intenzitet putem mikro-ekspresija. Edvard ne predstavlja klasičan primer džentlmena tog doba. Ovaj skroman i stidljiv mladić zarobio je  sebe u okove konvencija i sopstvene krivice. Ogledajući se jedno u drugom sa čvrstim moralnim kompasom i srodnim pogledom na svet, neretko bivaju povređeni zarad ispravne odluke. 

Za razliku od Elinor, Merijen doživljava romansu kao strastvenu potrebu i olujno obuzimanje. Šarmantna pojava Vilobija (Fren Dilejn), Merijeninog izabranika, vešto prikriva njegovu površnost. Pukovnik Brendon (Herbert Nordum), koji poseduje pritajenu naklonost ka Merijen, nasuprot njegovom rivalu deluje neinteresantno. Vilobijev šarm, međutim, pokazuje se kao nestalan i nedovoljan da prikrije neozbiljnost, dok pukovnikova uzdržanost postepeno otkriva drugačiji oblik privrženosti. Upravo ova situacija dovodi do prodrmavanja Merijeninih načela o tome šta je ljubavna odlučnost. Krupni kadrovi, bez potrebe za prodiranjem u žensku intimu, iskorišćeni su kao alat koji humanizuje ženu, detaljnije se baveći njenim emotivnim stanjem i suočavanjem sa razočaranjem. Kamera se zadržava na licima, hvatajući trenutke kolebanja koji izmiču verbalnoj kontroli. Ovo je posebno značajno za Elinor, čija suzdržanost Oukli pažljivo beleži kao konstantan napor da ih drži pod kontrolom. 

U kontrastu sa svedenošću filma, lik gospođe Dženings (Fiona Šo) pruža razigranost i šaljivost ozbiljnom tonu. Iako humoreskna, njena opsednutost brakom nije samo trivijalni hobi, već razumevanje ekonomske i društvene realnosti žena. Kada sestre Elinor i Merijen pođu sa njom u London, nasuprot razuzdanom seoskom ambijentu, paleta postaje hladnija, monohromatska, čime se vizuelno naglašava proračunatost visokog društva. 

Romantični odnosi oslikavaju priču, bojeći je različitim tonovima od nežnosti do šarmantne prevare, ali samu srž i najveću ljubav filma nosi sestrinska veza koji je za obe od suštinskog značaja. Elinorin i Marijenin odnos prožet je nepokolebljivom privrženošću, u razmeni nežnosti i okrutnosti i čestom nesporazumu, jedna drugoj pružaju najjaču podršku. Unoseći iskrenu dimenziju rodbinskog odnosa gde najbliži doživljavaju naše najgrublje verzije dok se ogledamo jedni u drugima skoro do granice nepodnošljivosti. Njihova spona je beskrajno istrajna, iako nekonstantna u iskazima bliskosti.

Film u svojoj suzdržanosti odbacuje glorifikaciju regentskog doba i raskoši koju sa sobom neretko donose istorijske drame. Ovo je u skladu sa namerom da se analizira ženska borba između života kakav žele za sebe i koji im je nametnut. Kada se porodica Dašvud preseli u skromnu kuću, priroda je prikazana kao sirova, vlažna i vetrovita stihija. Zelenilo je tamno, a nebo je često teško i sivo. Kadrovi su neretko snimani kroz odraz, podsećajući na konstantu posmatranja žena i nevidljivog društvenog pritiska, čak i ako su u svom domu. Stereotipično raskošni kostimi zamenjeni su zemljanim nijansama, teškim materijalima i haljinama sa vidiljivim tragovima nošenja i habanja. Elinorin odabir odeće funkcioniše kao zaštita, jasno strukturisanih linija, dok Marijenin pruža fluidnost i slobodno vijorenje na vetru sa ekspesivnijim bojama. 

Iako često prećutna, društvena ograničenja ostaju sveprisutna, oblikujući i prostor intimnosti — jasno je da osnaženost žene leži u mogućnosti uspostavljanja finansijske nezavisnosti. Oukli naglašava da ljubav treba da bude izbor, a ne sredstvo opstanka. Razum i osećajnost ističe i snagu ženskih zajednica, konstatujući da međusobna podrška olakšava svakodnevnicu. Filmska interpretacija Oukli potcrtava progresivnost spisateljice Ostin, čija društvena kritika nije samo prikaz poteškoća sa kojima su se žene suočavale, već i njihove sposobnosti da unutar istih prepoznaju sopstvene želje i potrebe. Autorka bunt pre pronalazi u trenucima kada junakinje počinju da preispituju neupitnost normi, nego u otvorenom suprotstavljanju. Na taj način, čin pobune otelotvoren je u samom priznavanju unutrašnjih misli, naročito kada su one u suprotnosti sa očekivanjima sredine. 

 


Naslovna fotografija iz filma Razum i osećajnost: Universal Studios. All Rights Reserved

Teodora Jovanović je apsolvent pejzažne arhitekture i bavi se projektovanjem okućnica. Piše prozne radove i redovno posećuje filmske festivale.