TOP
nova godina koja nije došla

Nova godina koja nije došla: Pismo za Ujka Nika

Kritika filma Nova godina koja nije došla

NASLOV: Nova godina koja nije došla (Anul Nou care n-a fost) / SCENARIO I REŽIJA: Bogdan Murešanu / ULOGE: Adrijan Venkike, Julijan Postelniku, Emilija Dobrin, Nikoleta Henku i dr. / TRAJANJE: 138’ / DRŽAVA: Rumunija, Srbija / GODINA: 2024.

 

Srpska manjinska koprodukcija Nova godina koja nije došla, dvosatni mozaik rumunskog društva zguran u samo dvadeset i četiri sata života šest likova, prikazuje Bukurešt pre pada komunističke diktature Nikolaja Čaušeskua. Nakon trijumfa u ovogodišnjem venecijanskom takmičarskom programu Orrizonti, film Bogdana Murešanua srpsku premijeru imao je na Festivalu autorskog filma.

Pomeranjem fokusa sa totalitarnog režima na živote pojedinaca, Murešanu se buni protiv onoga protiv čega njegovi likovi ne smeju. Isticanje tih šestoro protagonista na ekranu ne znači i njihovu slobodu koja je ograničena na četiri zida uzanih prostorija u kojima lik Čaušeskua ne silazi sa televizijskih ekrana. Unutar jedne takve prostorije, dečak šalje pismo Deda Mrazu u kom za svog tatu traži da Ujka Nik konačno umre. Izmišljen ili ne, ovaj nadimak koji aludira na predsednika Nikolaja, ali i na lažnu prisnost stvorenu da zavara dete, dovoljan je da Dželua (Adrijan Venkike) pošalje u zatvor. Nakon te, naizgled sasvim bezazlene scene, Dželu postaje do te mere raskoljnikovski paranoičan da ga čak i bačena petarda smrtno uplaši, razotkrivajući ne samo njegovu, već i anksioznost čitavog rumunskog društva krajem 1980-ih. Kolektivnu uznemirenost potvrđuju i nestašica valijuma u apotekama, ali i dokumentarni televizijski zapisi policijske brutalnosti u suzbijanju revolucije koja je u Temišvaru već u punom jeku.

Kadrovi iz ruke i neizbežno drhtanje kamere doprinose atmosferi koja postepeno izmiče kontroli, dok radijski isečci tu atmosferu stavljaju u određeni vremenski okvir. Napetost se gradi i montažom koja skače s priče jednog lika na priču drugog, pa trećeg, pritom stvarajući koherentnu, strukturalno dovoljno jasnu i preglednu celinu. Česti krupni planovi likova istovremeno ukazuju na njihovu samostalnost, ali i izolovanost, a dodatno su naglašeni televizijskim 4:3 formatom, koji na našim modernim i predimenzioniranim ekranima uspešno sugeriše potpunu zarobljenost unutar jednog režima. Pored formata, reditelj istorijski kontekst emulira i vizuelno, nekada u postprodukciji i suviše manipulišući slikom tako da podseća na materijal snimljen na filmskoj traci. Insistiranje na plavim i sivim tonovima je možda previše očigledno, ali scenografija komunističke Rumunije film uspešno stapa s njegovim dokumentarnim elementima.

Murešanu tragične situacije čini apsurdno smešnim. Nakon što Florinu (Nikoleta Henku) odaberu za zamenu žene koja je pobegla iz države, a čije je lice u prvom planu prethodno snimljenog patriotskog novogodišnjeg programa, ona razvija moralnu dilemu između povinovanja okolnostima i građanske poslušnosti. Njenu možda i najkompleksnije napisanu priču reditelj razrađuje odlaskom kod komšije koji, iskusan u porodičnom nasilju, treba da joj napravi masnicu. Međutim, dok se katartično smejemo njenom očajničkom predlogu, shvatamo složenost nerešive situacije – političke ucene – u kojoj se nalazi. Florina, inače profesionalna pozorišna glumica, svesna je da ovo nije samo još jedna uloga koju treba da odigra, već nešto što će ne samo njoj, već i umetnosti kojoj služi, zauvek pripisati sklonost jednom represivnom režimu.

Gotovo dvadesetominutna koda predstavlja izuzetno spretno izmontiranu kakofoniju u kojoj se protesti sa ulica Murešanuove Rumunije spajaju sa protestima Čaušeskuove, povezani Ravelovim trijumfalnim Bolerom. Neprestane smene scena moćne gomile naspram sad već urušenih i tragičnih sudbina pojedinaca kulminiraju u liku Florine koja, u krupnom planu na snimanju novogodišnje sekvence, u suzama odbija da izgovori reči koje veličaju rumunskog vođu. U montažnoj sobi reditelja programa, dok na jednom televizoru vidimo nju, na drugom vidimo potpuni haos naroda koji je svog vođu ultimativno osudio na smrt. Pokušavajući da uspostavi zauvek narušeni autoritet nad njima, Murešanuov Ujka Nik bespomoćno i krajnje komično ponavlja „halo! halo! halo!“, na pragu nove godine koja za njega neće doći.

 


   Tekst je nastao zahvaljujući podršci udruženja UFUS AFA Zaštita koje je podržalo projekat „Filmoskopija“ na Konkursu za kulturna davanja za 2024. godinu.

Naslovna fotografija iz filma Nova godina koja nije došla:All Inclusive Films Promo.

Pavla Banjac rođena je 1999. godine u Novom Sadu. Osnovne studije engleskog jezika i književnosti završila je na Filozofskom fakultetu na kom trenutno pohađa master studije iz književnosti i prevođenja. Član je kolektiva Art bioskopa i jedan od organizatora filmskih ciklusa i podkasta u sklopu CK13. Bila je polaznica radionice za mlade kritičare u organizaciji Mreže festivala Jadranske regije, nakon koje je radila i kao deo press tima na Filmskom festivalu u Sarajevu. Moderirala je razgovore sa više autora na Festivalu autorskog filma i jedna je od urednica žurnala i kataloga tog festivala. Radi kao prevodilac u Novom Sadu.